aktivistički spomenar

HR EN

Adela Jušić, „Snajperist“, 2007.

Video, 4’09”, kamera: Ervin Babić, montaža: Adela Jušić

Postaviti rad Adele Jušić neposredno uz predstavljanje mirovnih prosvjeda ranih 90-ih, u stražnjem, zamračenom prostoru, bolni je podsjetnik na ono što je uslijedilo.

Paralelno s čitanjem dnevničkih zapisa svog oca, snajperista Armije BiH, u kojima bilježi ubijene vojnike, Adelin snimak ruke koja crta crvenu točku na fotografiji koja se polagano pojavljuje, vodi do potresnog kraja.

Adela Jušić: Snajper

Prezentacija „Snajperist“ na web stranici autorice: https://adelajusic.wordpress.com/works/the-sniper/

Prikaz rada „The Sniper“ Alessandre Ferrini https://mnemoscape.wordpress.com/2013/06/19/adela-jusic-the-sniper/

Adela Jušić, o utjecaju rata na njezin umjetnički rad

„Naravno da su moji radovi jedno vrijeme tretirali rat i postratnu realnost. To je nekako bilo prirodno, obzirom na to da sam u ratu odrasla i da u Bosni još živimo rat, jer njegove posljedice na raznim nivoima diktiraju naše živote. Ovde mislim na naš blago rečeno nefunkcionalni ustav, etničke podjele te famozni etnički ključ na osnovu kojeg se čak odlučuje i ko ide na Venecijansko bijenale. Tako jedne godine to mora biti neko iz Republike Srpske, jedne godine neko iz Federacije BiH.

Ako ne želiš živjeti rat, televiziju bolje ne upaliti, a dnevne vijesti ni slučajno ne gledati, ne slušati, ne čitati. Po ulicama su i dalje rupe od granata koje gazimo na putu do kafane, gdje se opijamo jeftinom rakijom i gledamo nove generacije koje u životu nisu kročile van ove zemlje, a mnogi od njih ni van svoga grada, kako žicaju za cigaru ili pivo. Oni se ne sjećaju rata, ali su ga dobro osjetili na koži, dok ih je otac tukao, jer otac ima postratni traumatski sindrom, nema socijalnu, niti pomoć psihologa. Uz to je nezaposlen jer su isti oni za koje se u ratu borio rasprodali, uništili, doveli u stečaj ili među sobom podijelili ono malo od ekonomskog potencijala što je nakon rata u Bosni ostalo.

Djecu puno ne zanima tema rata (iako ponekad možeš čuti kako iz njih govore njihovi roditelji glasom mržnje spram pripadnika/ca onog drugog, 'lošeg' naroda), jer rat je davna prošlost, a oni žive u svakodnevnici egzistencijalnoj neizvjesnosti i ne planiraju budućnost, jer za to nemaju uvjeta.“

Adela Jušić, Vox Feminae, 27. 10.2015.,
iz intervjua „Nesretno sam sretna što sam istrenirana vidjeti opresiju oko sebe“, razgovarala Antonela Marušić: