aktivistički spomenar

HR EN

Sanja Iveković: dokumentacija radova Ženske sobe, 1997. i Ženska kuća, 1998.—2004.

Sanja Iveković godinama isprepliće umjetničku i aktivističku praksu. Širenje područja djelovanja ostvaruje povezujući u suradnju organizacije civilnog društva i institucije osvajajući pritom ulicu i medijski prostor.

Sanja Iveković je devedesetih inicirala u sklopu svoje udruge, ženskog umjetničkog centra Elektra, a prostirala se u prostorijama Škole za klasični balet u Zagrebu. Bila je to autonomna zona koja je imala za cilj učiniti vidljivima žene i umjetnice, osnažiti ih i potaknuti daljnje umrežavanje. Ženska kuća višegodišnji je projekt kojim je Iveković u suradnju povezivala muzejske institucija, ženske udruge i skloništa za žene žrtve nasilja.

Na izložbi „Otpor, pokret, promjena“ prikazan je dokumentacijski video radionica odljeva lica žena iz skloništa izvedenih u periodu između 1998. i 2004. u Zagrebu. Luksemburgu, Bangkoku i Kosovu.

„Zagrebački projekt umjetnice Sanje Iveković naglašava problem nedovoljne osvještenosti i društvene brige za žene žrtve obiteljskog nasilja u našoj sredini. U Zagrebu postoji jedino stvarno sklonište za žene, Autonomna ženska kuća Zagreb, kojemu zbog nedostatka financijskih sredstava prijeti zatvaranje. Stoga je umjetnica, poznata po svom društvenom i feminističkom angažmanu, odlučila apostrofirati ovaj "lokalni" problem, predstavljanjem tlocrta Autonomne ženske kuće Zagreb na pločniku Trga bana Jelačića, istodobno ga "globalizirajući" predstavljanjem stvarnih odljeva lica žena iz različitih skloništa za žene u svijetu, koji će biti postavljeni u javni prostor grada, a ne u prostor Muzeja, kako bi se za taj problem senzibilizirao što veći broj ljudi“.

Iz najave zagrebačke izložbe Sanje Iveković „Ženska kuća“ povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama 25. 11. 2002., objavljene na culturnet.hr.

Sanja Iveković o artikulaciji svojih feminističkog stava i suradnji sa ženskim nevladinim organizacijama:

„Ja sam se s feminističkom umjetnosti prvi put srela na prvoj europskoj izložbi video umjetnosti Trigon '73. u Grazu, na kojoj je sudjelovala Valie Export, kao i veći broj američkih umjetnica. Tako sam vidjela radove Linde Benglis, Joan Jonas, Trishe Brown, Hermin Freed.... Godinu dana poslije sam u Lausannei na drugoj međunarodnoj izložbi Impact Art –Video Art vidjela video radove Eleanor Antin, Marthe Rosler, Yvonne Rainer... I u stranim umjetničkim časopisima, u Flash Art-u, Artforum-u, Avalanche-u, koji su mi došli pod ruku, o feminističkoj umjetnosti se već raspravljalo. Sve je to bilo vrlo inspirativno i ja sam na svojoj drugoj samostalnoj izložbi izložila radove u kojima sam željela preispitati i vlastitu žensku poziciju. Dakle, ja sam prvo počela s praksom, teorija je došla kasnije. Teoretski sam se počela obrazovati na sastancima sekcije Žena i društvo koja je bila formalno organizirana unutar Društva sociologa Hrvatske, a osnovala ju je grupa feministkinja nakon famozne međunarodne feminističke konferencije Drug-ca Žena: žensko pitanje?, koja je održana 1978. u beogradskom SKC-u. Za mnoge žene koje su sudjelovale na toj konferenciji taj je skup imao značaj onog famoznog „klika“. Za mene je također bio jako važan susret s Urlike Rosenbach koja je te godine gostovala u zagrebačkoj GSU-i i s kojom sam ostala prijateljica. Mislim da je iste godine u istoj galeriji izlagala Annette Messager čiji su me se rani radovi jako dojmili.“ (str. 40,43)

„Rad u i sa ženskim nevladinim organizacijama smatram vrlo važnim dijelom svoje edukacije. Ženske grupe su u procesu izgradnje civilne scene u Hrvatskoj imale izuzetan značaj jer su se putem njih promovirali i drugačiji oblici organiziranja i drugačiji oblici artikuliranja vlastitih interesa od onih koji su u mainstreamu ili od onih koji su zadani društvenom regulativom. Slažem se s tezom da su upravo ženske grupe zaslužne za pokretanje procesa demokratizacije. Naime, ženske inicijative su bile prve autonomne inicijative koje su se organizirale izvan postojećih institucija, poput socijalističkog saveza ili sindikata, izvan saveza žena, izvan partije. Meni je ta suradnja bila dragocjeno iskustvo jer sam sudjelujući u nekima od njih počela mijenjati i sadržaje i metode svog umjetničkog rada. O nasilju nad ženama nisam na primjer prije ništa znala jer ta tema u mom umjetničkom krugu nikad uopće nije bila prisutna.„ (str. 44- 45).

Odlomci iz intervjua sa Sanjom Iveković „U džepovima otpora“ objavljenog 2011. u knjizi From Consideration to Committment:Art in Critical Confrontation to Society ((Belgrade, Ljubljana, Skopje, Zagreb: 1990-2010), ur. Dušan Dovč i dr., SEEcult.org, ForumSkopje, Kurziv, SCCA – Ljubljana / Artservis, Clubture (str. 38 – 46). Razgovarale Tina Novak i Leda Sutlović.

ivekovic_dok_z_soba_izlozba_1.jpg
ivekovic_dok_z_soba_izlozba_2.jpg
ivekovic_dok_z_soba_izlozba_3.jpg
ivekovic_dok_z_soba_izlozba_4.jpg